Na portalu Sputnik 13.5.2023. godine objavljen je članak pod naslovom:

Američki ekonomista Džefri Saks otvoreno objasnio šta je pravi uzrok izbijanja ukrajinskog konflikta

U članku je prepričano obraćanje američkog ekonomiste Jeffreyja Sachsa prilikom gostovanja na YouTube kanalu organizacije Kanadski institut za vanjsku politiku (eng. Canadian Foreign Policy Institute), u kojem on “objašnjava” da je pravi razlog izbijanja rata u Ukrajini širenje NATO saveza na istok i namjera Ukrajine da pristupi ovom vojnom paktu. Također navodi da su tzv. majdanske proteste u Ukrajini osmislile i finansirale SAD jer ukrajinski narod nije želio pristupiti NATO-u.

Članak za Sachsovim tvrdnjama prenijelo je još nekoliko portala iz regiona.

Da li je NATO zaista obećao Rusiji da se neće širiti na istok?

Jeffrey Sachs je američki profesor ekonomije i direktor Centra za održivi razvoj na Univerzitetu Kolumbija. Proteklih godina u javnim nastupima iznosio je “zavjerološke” narative o pandemiji Covid-19 i prorusku propagandu o ratu u Ukrajini. Kanadski institut za vanjsku politiku je organizacija koja, prema informacijama na njihovoj web stranici, informiše stanovnike/ce Kanade o trgovinskoj, vojnoj i diplomatskoj politici Kanade u inostranstvu.

U svom gostovanju Sachs navodi:

Tokom 1989. i 1990. godine SAD i Nemačka su direktno ubeđivali Gorbačova da NATO neće ni na jedan inč da se približi Sovjetskom Savezu ukoliko SSSR raspusti Varšavski pakt. Možete da uđete u arhiv nacionalne bezbednosti univerziteta Džordž Vašington, a članak se zove „Širenje NATO: Šta je čuo Gorbačov“. Potražite na internetu i naći ćete oko 30 arhivskih dokumenata u kojima se nalazi istinita informacija.

Dakle, Amerika je obećala da neće širiti NATO i, evo odaću vam jednu tajnu, Amerika je slagala jer je već 1992. godine planirala da proširi NATO, između ostalog, i za račun Ukrajine. Nedavno sam pričao sa jednim istaknutim istoričarom koji se bavi arhivskim materijalima i on mi je rekao da je Ukrajina bila na tom spisku još 1992. godine.

Sachs kao “dokaz” za ove tvrdnje navodi i plan širenja NATO-a u zemlje centralne i istočne Evrope koji je u članku Foreign Affairsa 1997. godine iznio američki akademik iz oblasti međunarodnih odnosa i bivši predsjednički savjetnik za nacionalnu sigurnost Zbigniew Brzezinski, prema kojem bi Ukrajina trebala postati članica nekad između 2005. i 2010. godine.

Ruski/e zvaničnici/e već decenijama tvrde da postoji sporazum između Sovjetskog Saveza i SAD-a iz 1990. godine kojim je SSSR-u zagarantovano da se NATO neće širiti istočno od granice uspostavljene hladnim ratom između ovog saveza i država Varšavskog pakta. Raskrinkavanje se ovim tvrdnjama bavilo u analizi ruskog antizapadnog propagandnog narativa 27.1.2023. godine. Kako je u njoj objašenjeno, 1989. godine, nakon pada Berlinskog zida, vođeni su pregovori o ujedinjenju Njemačke te je u septembru 1990. godine potpisan sporazum između dvije njemačke republike, Francuske, SSSR-a, SAD-a i Ujedinjenog Kraljevstva. U njemu je predviđeno pridruživanje Istočne Njemačke Alijansi. Proširenje NATO saveza na istok nije regulisano njime niti je u njemu Zapad “obećao” Sovjetskom Savezu da se to neće dogoditi. Štaviše, sporazum u kojem se takvo nešto tvrdi ne postoji. Članak pod nazivom “Širenje NATO: Šta je čuo Gorbačov”, koji je i Raskrinkavanje koristilo u spomenutoj analizi, govori o navodnim usmenim izjavama koje su zapadni i sovjetski zvaničnici iznijeli na sastancima. Američki državni sekretar James Baker je na sastanku s liderom SSSR-a Mihailom Gorbačovom 1990. godine kazao da “ako zadržimo prisustvo u Njemačkoj koja je dio NATO-a, ne bi bilo proširenja jurisdikcije NATO-a za snage NATO-a nijedan inč na istok“. Baker i drugi zvaničnici godinama tvrde da su se ove tvrdnje odnosile na Istočnu Njemačku, a ne na države u Istočnoj Evropi. I sam Gorbačov je to tvrdio u intervjuu koji je 2014. godine dao za Russia Beyond:

Tema “proširenja NATO-a” nije uopšte diskutovana i nije bila pokretana tih godina. Nijedna jedina zemlja Istočne Evrope nije pokrenula to pitanje, čak ni nakon što je 1991. prestao da postoji Varšavski pakt. Zapadni lideri ga isto tako nisu pokretali. Drugo pitanje koje jesmo pokrenuli bilo je predmet diskusije: osigurati da se vojne strukture NATO-a neće širiti i da se dodatne trupe Alijanse neće stacionirati na teritoriji tadašnje DDR nakon ujedinjenja Njemačke. Bakerova izjava, koju spominjete u svom pitanju, data je u tom kontekstu. Kohl i Genscher su pričali o tome.
(…)
U sporazumu o konačnoj nagodbi s Njemačkom pisalo je da se u istočnom dijelu zemlje neće stvarati nove vojne strukture; neće biti raspoređene dodatne trupe; tamo se ne bi postavljalo oružje za masovno uništenje. Toga se i pridržavalo sve ove godine.

Iako postoje kontradiktorni iskazi o tome šta je rečeno i u kojem kontekstu te je teško sa sigurnošću utvrditi da li je ekspanzija NATO-a na zemlje istočne Evrope diskutovana ‘89. i ‘90. godine, jedno je sigurno – ne postoji nikakav međunarodno priznati sporazum u kojem se takvo nešto garantuje.

S obzirom na to da ne postoji nikakav formalni dogovor, potencijalni tok ekspanzije NATO-a u Evropi, koji je u članku Foreign Affairsa 1997. godine iznio Zbigniew Brzezinski, nije iznenađujući. U članku se otvoreno priča o ishodima koji bi bili najpovoljniji za američke političke interese.

Rusija je u septembru 2021. godine zahtijevala od SAD-a da onemogući bivšim članicama Sovjetskog Saveza, uključujući i Ukrajinu, da pristupe Alijansi. Zahtjev je odbačen, a tom je prilikom i ukrajinsko Ministarstvo vanjskih poslova naglasilo da Ukrajina ima “ekskluzivno suvereno pravo” da vodi vlastitu vanjsku politiku i da ukrajinsko članstvo u NATO-u mogu određivati samo Ukrajina i NATO.

Odnos između NATO-a i Ukrajine započeo je 1991. godine, kada se Ukrajina pridružila Sjevernoatlantskom savezu za saradnju. Godine 1997. uspostavljena je NATO-ukrajinska komisija s ciljem produbljivanje saradnje. Ovo tijelo od 2009. godine nadgleda proces euroatlantske integracija Ukrajine. Ukrajinski parlament je 2017. godine usvojio zakon kojim se članstvo u NATO-u stavlja kao strateški cilj vanjske i sigurnosne politike zemlje.

Važno je naglasiti da Ukrajina, kao suverena i međunarodno priznata država, ima pravo donositi odluke o svojoj vanjskoj i sigurnosnoj politici i da joj to pravo niko ne može oduzeti, uključujući i Rusiju. S obzirom na to da ne postoji nikakav formalni sporazum kojim se NATO obvezao da neće dopustiti Ukrajini ili drugim zemljama iz regiona da se pridruže Savezu, apsurdno je tražiti “opravdanje” ruske invazije na ovu zemlju u njenom dugoročnom planu da jednog dana postane članica ovog saveza. Na koncu, Putinov režim nije započeo rat s državama članicama NATO-a koje su, prema tvrdnjama ruskih zvaničnika i medija, “pravi krivci za rat” i prijetnja ruskoj sigurnosti, već s Ukrajinom, čije formalno članstvo u ovom vojnom savezu nije bilo ni blizu realizacije u bližoj budućnosti.

Stoji li Amerika iza Majdanskih protesta?

Sachs je u intervjuu također rekao:

Međutim, NATO-u se nije posrećilo to što je ukrajinski narod, ako pogledate ankete, bio protiv širenja alijanse. Viktor Janukovič je postao predsednik 2010. godine i zalagao se za neutralnost Ukrajine. On se zalagao za to da Rusija plati zakup vojne baze Crnomorske flote u Sevastopolju do 2042. godine. Ruska flota se tamo nalazi od 1783. godine. To je bio dobar povod da se on ukloni, a krajem 2013. godine svrgavanje Janukoviča postalo je cilj američke politike.

Izbili su protesti zbog toga što Janukovič nije želeo da potpiše sporazum o stabilizaciji i pridruživanju EU. Da li su to bili protesti koji su organizovani spolja ili su se oni dogodili spontano – to ćemo ostaviti za kasnije. Ali ubrzo zatim u te proteste su se uključile agresivne militarizovane grupacije, posebno iz zapadne Ukrajine.

Mi smo o tome saznali iz telefonskog razgovora Viktorije Nuland, koji je održan 6. januara 2014. godine, da je razgovarala o tome ko će ući u sastav nove vlade. U tom razgovoru ona je spomenula svoje partnere iz Vašingtona. A ko su oni? Džo Bajden i Džek Salivan. Odnosno, oni koji su učestvovali u svrgavanju Janukoviča danas su na vlasti.

Kada se dogodio prevrat pozvali su me i rekli: „Dođi i pogledaj novu vlast“. Kada sam došao na Majdan, tamo su i dalje bile gomile ljudi. Jedan od američkih predstavnika mi je govorio da se diči time što su Amerikanci finansirali ove proteste. Nevladina organizacija se hvalila koliko je para uložila u finansiranje protesta. Šokiran sam bio kada sam shvatio kakva je uloga Amerike u državnom prevratu u Ukrajini.

Tvrdnje o tome kako je Euromaidan proteste protiv tadašnjeg ukrajinskog predsjednika Viktora Janukoviča režirao Zapad, primarno, SAD, dio je kremljskog propagandnog narativa već godinama. Tačno je da su istraživanja javnog mnijenja dok je Janukovič još bio na vlasti pokazala da se većina građana/ki Ukrajine protivi članstvu u NATO-u. Istraživanje provedeno 2009. godine pokazalo je da se 51% Ukrajinaca/ki protivilo tome, dok je 28% podržavalo takav korak. Te brojke drastično su se promijenile nakon ruske aneksije Krima. Euromaidan protesti, pak, nisu bili povezani s NATO-om.

Viktor Janukovič bio je predsjednik Ukrajine od 2010. do 2014. godine. Riječ je o čovjeku porijeklom iz Donbasa, čija biografija uključuje nekoliko izdržanih zatvorskih kazni, bliske veze s Putinovim režimom, optužbe za izbornu prevaru 2004. i 2010. godine i činjenicu da do 2002. godine nije govorio ukrajinski jezik. Istraživanja javnog mnijenja 2011. godine pokazala su da njegova podrška među stanovništvom iznosi tek 11%.

Protesti protiv njegove vlasti započeli su krajem 2013. godine, nakon što je odbio da potpiše Sporazum o približavanju Evropskoj uniji, samo nekoliko dana prije nego što je to bilo planirano, iako je godinama obećavao da će ga potpisati. Polovina ukrajinskog stanovništva podržavala je potpisivanje sporazuma. U članku portala Vox iz 2014. godine objašnjeno je da je dublji razlog za izbijanje protesta bio i taj što je veliki broj Ukrajinaca/ki Janukoviča vidjelo kao autokratskog i korumpiranog vođu, kao i marionetu Rusije.

Desetine hiljada ljudi protestovale su protiv Janukoviča u Kijevu u novembru 2013. godine. Nakon što je u noći između 29. i 30. novembra 2013. godine policija nasilno otjerala mirne demonstrante/kinje s trga Majdan, protesti su postali nasilni. Nasilje je eskaliralo u februaru 2014. godine, kada su Vladine snage otvorile vatru na demonstrante/kinje i kada je život izgubilo gotovo stotinu ljudi. Parlament je izglasao opoziv Janukoviča 22. februara. On je pobjegao u Rusiju i formirana je privremena vlada. U narednim mjesecima održani su predsjednički i parlamentarni izbori.

Ne postoje dokazi da su Sjedinjene Američke Države režirale ili direktno finansirale Euromaidan proteste. Takve tvrdnje često su zasnovane na izjavi američke diplomatkinje Viktorije Nuland koja je krajem 2013. kazala kako su SAD za 20 godina uložile pet milijardi dolara za razvoj demokratskih procesa i reformi u Ukrajini. Riječ je, dakle, o novcu koji je uložen od 1991. godine. Nuland je potvrdila da SAD nisu finansirale Euromaidan. Tačno je da pojedine američke organizacije, poput USAID-a, sarađuju s nevladinim organizacijama i finansijski doprinose realizaciji projekata iz raznih oblasti u mnogim zemljama, uključujući i Ukrajinu. Ipak, to ne znači da iza protesta stoje SAD. I ruska vlada je od 2004. uložila ogromne količine novca u finansiranje nevladinih organizacija diljem bivših sovjetskih zemalja, a pogotovo u Ukrajini.

Ovakve tvrdnje, uglavnom neutemeljene u činjenicama, služe kao propagandno sredstvo kojim Ruska Federacija pokušava krivicu za invaziju Ukrajine i grubo kršenje međunarodnog zakona prebaciti na Zapad.

Shodno činjenicama, tvrdnju da su SAD 1990. godine obećale da se NATO neće širiti na istok ocjenjujemo kao manipulisanje činjenicama. Istu ocjenu dobija i tvrdnja iz naslova članka na Sputniku da je Sachs objasnio “pravi uzrok” rata u Ukrajini, s obzirom na to da je naprosto ponovio niz manipulativnih tvrdnji iz ruskih propagandnih narativa. Tvrdnju da su Euromaidan proteste organizovale i finansirale SAD ocjenjujemo kao teoriju zavjere.

(Nerma Šehović i Emir Zulejhić, Raskrinkavanje.ba)