Na Facebook stranici ruskog državnog medija Sputnik, 5.3.2022. godine objavljen je četverominutni videosnimak uz opis:

Kratka adaptacija Olivera Stouna: Ukrajina u plamenu

Sputnjik objavljuje kratki prikaz dokumentarnog filma “Ukraine on Fire” iz 2016. godine, čiji je Stoun producent.

U videosnimku se za ukrajinski rat okrivljuju Sjedinjene Američke Države i CIA te se iznose mnogobrojne netačne tvrdnje o protestima i smjeni vlasti u toj zemlji iz 2014. godine. Navodi se da je ekstremističke ukrajinske grupe stvorila CIA uz pomoć američkog State Departmenta.

Također se tvrdi da su “majdansku revoluciju”, koja se odvijala u Ukrajini 2014. godine, “namjestile” nevladine organizacije povezane sa Georgeom Sorosom i CIA-om, jer je tadašnji predsjednik Viktor Janukovič rekao “ne” MMF-u. Tvrdi se da je nasilje nad mirnim demonstrantima 2014. godine bilo namjerno isprovocirano, a da je “državni udar” orkestrirao američki State Department uz podršku Joea Bidena. Nova vlada imala je, kako se navodi, “neonacistički element” i odgovorna je za ubistva građana/ki koji/e govore ruski u Donbasu.

Do datuma pisanja ove analize, video objavljen na Facebook stranici Sputnik pregledan je 66.000 puta. Prvobitno je objavljen na Facebook profilu Saša Janković 4. marta, a od tada su ga objavile još desetine Facebook korisnika/ca.

“Zavjerološki” izvori kao pomoć ruskoj propagandi

Video na Facebook stranici Sputnik prvobitno je objavljen 2.3.2022. godine na platformi Banned videos, na kojoj snimke objavljuju razni “zavjerološki” influenceri poput Alexa Jonesa i Davida Iceka. Autor snimka je izvjesni Greg Reese, koji izvještava za platformu Infowars. Riječ je o američkoj radikalno desničarskoj web stranici koja godinama promovira razne teorije zavjere i čiji je vlasnik poznati teoretičar zavjere Alex Jones. On je promovirao razne apsurdne tvrdnje, poput one da je Barack Obama demon, da Hillary Clinton vodi lanac trgovine ljudima iz picerije te da žabe postaju gej zbog hemikalija u vodi.

Kako se navodi na stranici Sputnika, video koji je napravio Greg Rees je kratka “adaptacija” dokumentarca “Ukrajina u plamenu” (Ukraine of fire), američkog režisera Olivera Stonea iz 2016. godine.

Stone je poznati američki režiser, producent i scenarist. Osim po uspješnim filmovima, Stone je poznat i zbog svojih simpatija prema ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu.

Godine 2017. objavio je dokumentarni serijal “Intervjui sa Putinom” (The Putin Interviews), kojeg su kritičari opisali kao “ljubavno pismo Putinu”. Stone je od Putina tražio i da bude kršteni kum njegovoj kćerci.

Dokumentarac “Ukrajina u plamenu” okarakterisan je kao ruska propaganda u više navrata (1, 2). Stone je 2019. radio na još jednom dokumentarcu, “Otkrivanje Ukrajine” (Revealing Ukraine), također opisanom kao proputinska propaganda.

Nacizam u Ukrajini

“Adaptacija” Stoneovog filma titlovana je na naš jezik i u titlovima se navodi:

Tokom Drugog svjetskog rata zapadna Ukrajina je stala na stranu nacista. Nakon rata, CIA je pomogla ukrajinskim nacistima da izbegnu Nirnberško suđenje i počela da sarađuje s njima u Ukrajini. Poslije decenija CIA infiltracije ukrajinski narodni pokret se pojavio 1989. godine i iznedrio ekstremističke grupe Svoboda, Trozubac i Desni Sektor. Neonacističke grupe koje se zalažu za etničko čišćenje Ukrajine. Ekstremističke grupe stvorene od strane CIA uz podršku američkog State Departmenta i iskorišćena od MMF-a da dovede Ukrajinu u pakao.

Tačno je da su u Drugom svjetskom ratu u zapadnoj Ukrajini postojale grupe koje su sarađivale sa nacistima.

Naime, kako se navodi u članku časopisa Smithsonian od 4.3.2022. godine, Ukrajina je svoju modernu nezavisnost prvi put stekla 1917. godine formiranjem Narodne Republike Ukrajine. Rusija je, pak, brzo povratila kontrolu nad Ukrajinom, integrirajući je u Sovjetski Savez 1922. godine. Ovaj period ukrajinske historije obilježili su represija i genocid. Pod kontrolom Sovjetskog Saveza, u Ukrajini se desila tzv. Velika glad, koja je uzela živote 3,9 miliona ljudi, odnosno oko 13% ukrajinskog stanovništva, navodi se u članku. To je bila direktna posljedica sovjetske politike usmjerene ka kažnjavanju ukrajinskih poljoprivrednika koji su se borili protiv sovjetskih naredbi da se kolektiviziraju, objašnjava se.

Kako se navodi u članku enciklopedije Britannica, njemačka invazija Sovjetskog Saveza započela je u junu 1941. godine, a na početku je dio ukrajinske populacije vidio invaziju kao priliku za oslobođenje od Sovjetskog Saveza. Ipak, iluzija o Nijemcima kao oslobodiocima Ukrajine od sovjetskog režima ubrzo je razbijena, navodi se na Britannici. Nacisti su neke dijelove Ukrajine administrativno pripojili Poljskoj, a druge stavili pod kontrolu Rumunije. Teritorija koja je ostala organizovana je kao komesarijat Trećeg rajha, pod kontrolom Nijemaca:

U jesen 1941. započela su masovna ubijanja Jevreja koja su se nastavila sve do 1944. Procjenjuje se da je stradalo oko 1,5 miliona ukrajinskih Jevreja, a preko 800.000 ih je raseljeno na istok; u Baby Yaru (ukrajinski: Babyn Yar), u Kijevu, gotovo 34.000 ubijeno je samo u prva dva dana masakra u gradu. Nacistima su povremeno pomagale pomoćne snage regrutirane iz lokalnog stanovništva.
(…)
U Reichskommissarijatu, kojim je nemilosrdno upravljao Erich Koch, Ukrajinci su bili predviđeni za ropstvo. Kolektivne farme, čije je raspuštanje bilo velika nada seljaštva, ostavljene su netaknute, industriji je dopušteno propadanje, a gradovi su bili lišeni hrane jer su sva raspoloživa sredstva usmjerena na potporu njemačkim ratnim naporima. Otprilike 2,2 miliona ljudi odvedeno je iz Ukrajine u Njemačku kao robovski radnici (Ostarbeiter ili “istočni radnici”).

U članku se dalje objašnjava kako se, pod brutalnim režimom Nijemaca, ukrajinska politička aktivnost sve više okretala podzemnom organizacijskom radu i otporu protiv nacista.

Početkom 1942. počelo je formiranje nacionalističkih partizanskih jedinica koje su postale poznate kao Ukrajinska ustanička armija (UPA). Osim što su vodili gerilski rat s Nijemcima, sovjetski partizani i UPA borili su se, kako se navodi, i jedni protiv drugih.

Na koncu, 1943. godine, sovjetska vojska počela je kontraofanzivu protiv Nijemaca i do oktobra 1944. godine cijela Ukrajina je ponovo bila pod sovjetskom kontrolom.

Dakle, tačno je da su postojale ukrajinske grupe i organizacije koje su sarađivale sa Nijemcima u Drugom svjetskom ratu, kao i da su te grupe imale podršku dijela ukrajinskog naroda. Ipak, manipulativno je reći da je cijela zapadna Ukrajina podržavala naciste, s obzirom na to da su mnogi pružili otpor i borili se protiv njih.

Također je tačno da je CIA nakon Drugog svjetskog rata sarađivala sa ukrajinskim nacionalistima, od kojih su neki bili bliski nacističkoj ideologiji, u svrhu destabiliziranja Sovjetskog Saveza. Ova agencija je 1949. godine pokušala podržati ukrajinsku pobunu protiv Sovjetskog Saveza, koja je završila bezuspješno.

Dokumenti CIA-e sa kojih je skinuta oznaka tajne otkrili su da su nakon Drugog svjetskog rata američke obavještajne službe ukrajinskog fašistu Mykola Lebeda, za kojeg se vjerovalo da je sarađivao sa nacistima, uistinu zaštitile od suđenja. Lebed je bio smješten u New Yorku sa zadatkom da pomogne u borbi protiv Sovjetskog Saveza tokom Hladnog rata.

Ipak, ne postoje dokazi da je CIA kreirala ultranacionalističke grupe poput Desnog Sektora, Trozupca ili Svobode.

Ukrajinski Narodni pokret (poznat i kao Rukh) osnovan je 1989. godine, u vrijeme dok je još postojao Sovjetski Savez. Bio je ključan u kampanji za ukrajinsku nezavisnost. Glavni ciljevi ovog pokreta bili su, između ostalog, potpuno postizanje političkih, vjerskih i ljudskih prava i sloboda, demokratizacija sovjetskog društva i sovjetske države i politički i ekonomski suverenitet Ukrajine.

Grupe koje su nabrojane u snimku formirane su kasnije. Svoboda je formirana 1991. godine, Trozubac 1993, a Desni Sektor 2013.

Tvrdnje iz ovog snimka, iako djelimično tačne, trenutno služe kao sredstvo ruske ratne propagande kojom se ruska invazija Ukrajine nastoji opravdati narativom o navodnoj potrebi za “denacifikacijom” napadnute zemlje.

Ipak, suprotno tvrdnjama ruskih zvaničnika i propagandnih medija, historijske činjenice ne oslikavaju trenutnu situaciju u Ukrajini kada je riječ o nacizmu.

Tačno je da u Ukrajini, kao i u većini evropskih zemalja, postoji nekoliko radikalno desničarskih grupacija koje promoviraju nacističku ideologiju, poput Azov bataljona, Svobode i C14. Ipak, ove grupe nemaju utjecaja u parlamentu i nisu u vladi.

Kako se navodi u članku portala Vox objavljenom 24.2.2022. godine, radikalno desničarska politička koalicija je na izborima 2019. godine osvojila samo 2% glasova.

Gustav Gessel, think tank iz Berlina, komentarisao je neonacizam u Ukrajini za britanski list Guardian u martu ove godine:

“U Ukrajini ima neonacista, ali oni nisu na vlasti, kao što postoje neonacisti u Njemačkoj, ali nisu na vlasti”, rekao je Gesel.

Antisemitizam, zloglasna odlika nacističke ideologije, prema istraživanju Pew Research Centra iz 2018. godine, zastupljen je u Ukrajini manje nego u drugim istočnoevropskim državama, uključujući i Rusiju. Istraživanje je pokazalo da 5% građana/ki Ukrajine ne bi prihvatilo Jevreje kao svoje sugrađane/ke. Taj postotak je značajno manji od postotaka u susjednim zemljama.

Kako se navodi u članku portala People od 27. februara, ne postoje dokazi koji bi ukazali na to da postoji široko rasprostranjena podrška u ukrajinskoj vladi, vojsci ili biračkom tijelu za ekstremno desni nacionalizam.

Optužbe koje dolaze iz Rusije, prema kojima Ukrajinu predvodi nacistička vlada, ironične su s obzirom na činjenicu da je ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski Jevrej te da su mu članovi porodice stradali u holokaustu.

Majdanska revolucija 2014. godine

U analiziranom snimku navodi se:

Kada je Januković pobijedio Juščenka kojeg je podržavao NATO na izborima 2010, na njegovu vladu se vršio pritisak da potpiše sporazum o pridruživanju EU od strane MMF-a u njihovoj tipičnoj ponudi zaduživanjem koja bi financijski uništila Ukrajinu i stavila ih na milost i nemilost Svetske banke. Janukovič je odbio njihovu ponudu, a u današnjem korumpiranom svetu nije vam dozvoljeno da kažete ne MMF-u.

Viktor Janukovič bio je ukrajinski predsjednik od 2010. do 2014. godine. Njegova odluka da odbije da potpiše Sporazum o približavanju Evropskoj uniji u novembru 2013. godine izazvala je val protesta širom zemlje. Naime, kako se navodi u časopisu Our World, sporazum je trebao da otvori trgovinu i integrira Ukrajinu s Evropskom unijom te je bio vezan uz zajam od 17 milijardi dolara od Međunarodnog monetarnog fonda (MMF). Umjesto toga, Janukovič je odabrao ruski paket pomoći vrijedan 15 milijardi dolara i popust od 33 posto na ruski prirodni plin.

Ukrajina i Evropska unija započele su pregovore u vezi sa potpisivanjem Sporazuma o približavanju EU u martu 2012. godine. Janukovič je 2013. tražio da parlament usvoji zakone koji će olakšati potpisivanje ovog sporazuma.

U članku objavljenom na web stranici Centra za istočne studije navodi se da je, prije nego se trebalo desiti potpisivanje Sporazuma, Rusija vršila veliki ekonomski pritisak na Ukrajinu. U augustu 2013. godine je čak uvela embargo na ukrajinske proizvode, što je rezultiralo blokiranjem većine ukrajinskog izvoza u Rusiju sedam dana. Vjeruje se da je embargo bio ključni momenat koji je naveo ukrajinsku vladu da revidira svoju postojeću politiku kada je riječ o potpisivanju Sporazuma.

Također se navodi da je u zvaničnoj izjavi ukrajinska vlada rekla da je odluka o nepotpisivanju Sporazuma donesena zbog “nacionalne sigurnosti” i potrebe da poprave trgovinu sa Rusijom i drugim državama Zajednice nezavisnih država (CIS), ekonomske zajednice koju predvodi Rusija.

Dakle, ne postoje dokazi da je Janukovič odbio potpisivanje Sporazuma o približavanju EU isključivo zbog MMF-a.

S obzirom na to da se u snimku implicira da je Ukrajina imala stabilnu ekonomiju i da bi je zajam MMF-a finansijski uništio, važno je naglasiti da se 2013. godine procjenjivalo da je Ukrajina imala 50% šanse da ne bude u mogućnosti otplaćivati vanjski dug u narednih pet godina.ga.

Dalje u snimku navodi se:

Finansiran od strane zapadnih NVO povezanih sa Džordžom Sorošem i CIA-om, protiv Janukoviča je odmah raspoređena visoko organizovana obojena revolucija. Organizacije poput “Nacionalne zadužbine za demokratiju” obučenih aktivista i novinara da koriste FB zajedno sa tri poptpuno nove TV mreže kreirane u roku od nekoliko nedelja da regrutuju ljude za proteste. Ova zapadnjačka kampanja bila je ogroman uspjeh. Odziv je bio ogroman.

Polovina stanovništva Ukrajine je u 2013. godini podržavala potpisivanje Sporazuma o približavanju EU.

Nakon što je obznanjeno da Ukrajina ipak neće potpisati Sporazum, u novembru 2013. godine započeli su protesti u Kijevu, na kojima su učestvovale hiljade ljudi.

U članku portala Vox objavljenom u septembru 2014. godine navodi se da je primarni razlog za proteste bila Janukovičeva odluka da ne potpiše sporazum, ali da je dublji razlog protesta bilo to što su mnogi Ukrajinci Janukoviča vidjeli kao korumpiranog i autokratskog vođu i kao marionetu Rusije.

“Euromaidan” protesti ubrzo su postali nasilni. U noći sa 29. na 30. novembar, policija je nasilno otjerala mirne demonstrante sa Majdana u Kijevu.

Nasilje je eskaliralo u februaru 2014. godine. U nemirima koji su se odigrali između 18. i 20. februara u Kijevu, vladine snage otvorile su vatru na demonstrante, što je dovelo do pogibije gotovo stotinu ljudi.

Dva dana kasnije, 22. februara, parlament je glasao za opoziv Janukoviča, nakon čega je on pobjegao u Rusiju.

Implikacija da su “Euromaidan” protesti bili inscenirani od CIA-e nemaju utemeljenje u činjenicama, a narativ o navodnom državnom udaru dio je ruske propagande već godinama. Kako se navodi u članku portala EU vs DISINFORMATION, Euromaidan protesti bili su istinski ustanak ukrajinskog naroda protiv Janukoviča koji je odlučio da ne potpiše sporazum koji je godinama obećavao. Uloga nacionalističkih grupa bila je marginalna, što pokazuju i rezultati ukrajinskih izbora 2014. godine, na kojima je predsjednički kandidat Desnog sektora osvojio samo 0,7% glasova, a stranka samo 1,8% glasova na parlamentarnim izborima, navodi se u članku.

Osim što je manipulativan, ovaj narativ je i omalovažavajući prema stotinama hiljada Ukrajinaca/ki koji/e su izašli/e na građanski organizovane proteste.

Pravdanje invazije dezinformativnim narativima

Korištenjem materijala iz dokumentarca koji je još 2016. godine, kada je izašao, opisan kao propaganda Kremlja, nastoji se opravdati ruska invazija na Ukrajinu, suverenu državu.

Raskrinkavanje je i ranije pisalo o propagandnim narativima kojima se invazija nastojala opravdati, u analizama koje možete pročitati ispod:

https://raskrinkavanje.ba/analiza/ne-postoji-kontraofanziva-rusije-u-ukrajini

https://raskrinkavanje.ba/analiza/ne-rusija-nije-sprijecila-nato-da-pokrene-treci-svjetski-rat-1

Shodno činjenicama, ocjene lažna vijest i teorija zavjere dajemo tvrdnjama da su CIA i State Department kreirali ekstremističke grupe u Ukrajini, kao i da je CIA organizovala proteste u Ukrajini 2013. i 2014. godine jer je Janukovič odbio ugovor sa EU i nije želio pristati na zajam MMF-a, prvobitno objavljenim na profilu Saša Janković. Prenošenja ovih tvrdnji ocjenjujemo kao prenošenje lažnih vijesti i teoriju zavjere.